http://fbc.binghamton.edu/commentr.htm
Commentary No. 111,
April 15, 2003
«Šok i strahopoštovanje»?
Američki jastrebovi su
obećali da će njihov preventivni napad na Irak izazvati „šok
i strahopoštovanje“. Da li su to ostvarili? Oni misle da jesu. Nego,
koga je trebalo da šokiraju i bace u nevericu? Najneposrednije,
irački režim i pomagače u zemlji. Sjedinjene Države su zaista
vojno dobile rat veoma brzo, pokazalo se da smo pogrešili mi (mnoge
vojne ličnosti, ali i ja) koji smo predviđali da su veće
šanse da rat bude dugotrajan i težak. Kada je nestalo iračke vrhovne
komande, vojna struktura se raspala. Ipak, mora da se kaže, relativno
brza pobeda zapravo oduzima validnost zvaničnom američkom
razlogu da krene u napad jer je irački režim navodno predstavljao
neposrednu ozbiljnu vojnu pretnju njegovim susedima ili Sjedinjenim
Državama.
Da li iz toga proizlazi da
smo mi koji smo smatrali da je rat ludost pogrešili i u svemu ostalom?
Ne bih rekao. U prvom poglavlju ove knjige (napisanom sredinom 2002)
počinjem ovim rečenicama: „Sjedinjene Države propadaju?
Malo njih se danas slaže sa tom tvrdnjom. Jedini koji se slažu su američki
jastrebovi koji bučno zagovaraju politiku preokretanja tog
smera.“ Sada jastrebovi smatraju da su u tome uspeli. Sasvim su se
naduli od samopouzdanja. Kao da su prisvojili Napoleonov moto:
„L’audace, l’audace, toujours l’audace“. Napoleonu je koristio – neko
vreme.
Jastrebovi čak nisu sačekali
ni kraj borbi da bi započeli kampanju protiv Sirije. Sirija je
delom odabrana zato što ima spoljnu politiku koju SAD ne smatra prijateljskom,
igra ključnu ulogu na Bliskom istoku a u vojnom smislu je praktično
bespomoćna. Pošto oružje za masovno uništenje nije pronađeno
u Iraku (barem nije do ovog datuma) američka vlada sada sugerira
da ga ima u Siriji. Sekretar odbrane, Donald Ramsfeld, označio je
Siriju „državom krivcem“. Predsednik Buš ima jednostavan savet za Sirijce:
treba da sarađuju sa Sjedinjenim Državama.
Sjedinjene Države su prešle
iz Avganistana u Irak ne postigavši nešto naročito sem što su
zbacile prethodni režim i predale vlast jednom broju lokalnih vojnih
komandanata – ukratko, SAD su stvorile ono što se drugde naziva „promašena
država“. Hoće li SAD sada uraditi isto i u Iraku, preseliti se
odande na drugo mesto? Sasvim moguće. A ako je Sirija sledeća,
ko je na redu posle Sirije? Palestina i Saudijska Arabija ili Severna
Koreja i Iran? Nema sumnje da su upravo u toku žestoke rasprave u savetima
američkog režima o prioritetima ali izgleda da se uopšte ne dovodi
u pitanje hoće li SAD da nastave sa vojnim angažovanjem. Jastrebovi
su izgleda uvereni da imaju (ili bi trebalo da imaju) budućnost
sveta u svojim rukama i nisu pokazali ni najmanji znak skromnosti
po pitanju mudrosti sopstvenog kursa. Pa najzad, koliko trupa ima patrijarh,
što slavno reče Staljin?
Treba pogledati prioritete
koje su jastrebovi izgleda postavili. Broj jedan je verovatno preuređenje
Bliskog istoka što obuhvata tri ključna elementa: eliminacija
Sjedinjenim Državama neprijateljskih režima, podrivanje moći
(i možda teritorijalnog integriteta) Saudijske Arabije i nametanje
rešenja Palestincima da bi prihvatili bantustansko rešenje. Zbog
toga su jastrebovi odmah pokrenuli temu Sirije kao nove „pretnje“
bezbednosti Sjedinjenih Država.
Dok se odvija ovo preuređenje
Bliskog istoka, verujem da bi SAD radije zamrzli situaciju na severoistoku
Azije. Direktna vojna akcija je rizična a jastrebovi se nadaju
da će iskoristiti Kinu da nagovori Severnokorejce da ne idu
dalje u svojim nuklearnim istraživanjima. Na ovo bi mogli gledati
kao na privremeno primirje. Takvo primirje bi omogućilo jastrebovima
da se prvo pozabave drugim stvarima a Severnom Korejom kasnije, kada
budu imali slobodnije ruke. Naime, nemaju nameru da dozvole severnokorejskom
režimu da opstane.
Po mojoj proceni prioritet
broj dva je domaći front. Jastrebovi hoće da naprave američki
državni budžet takav da u njemu nema mesta ni za šta drugo sem za troškove
vojske. I širiće se na svim frontovima da bi smanjili ostale troškove
– smanjivanjem saveznih poreza i privatizujući što god mogu
više socijalno i zdravstveno osiguranje. Takođe žele da limitiraju
opoziciono delovanje u zemlji – da bi sami imali što više slobode
da se bave ostatkom sveta i da bi obezbedili da stalno ostanu na vlasti.
Neposredan zadatak je da se takozvani Ukaz o patriotizmu koji sadrži klauzulu po kojoj ističe
za tri godine, usvoji za stalno. Do
sada se Ukaz o patriotizmu koristio prevashodno protiv osoba arapskog
ili muslimanskog identiteta, ali se može očekivati da savezni
organi postepeno prošire njegovo polje delovanja. Izbori 2004.
godine biće od presudnog značaja za oba fronta.
Evropa je verovatno prioritet
broj tri. Jastrebovima se čini da je teže slomiti kičmu Evropi
nego Bliskom istoku ili opoziciji u zemlji. Zbog toga će verovatno
malo počekati, računajući na širenje šoka i strahopoštovanja
koji bi fatalno oslabili volju Evropljana. U slobodno vreme, jastrebovi
mogu zatražiti da trupe budu poslate u Kambodžu, da SAD razmotre novu
invaziju Kube i na druge načine demonstriraju svoju snagu širom
sveta.
Mora se reći da američki
jastrebovi razmišljaju oholo. „L’audace, l’audace, toujours l’audace.“
U prvom poglavlju sam takođe rekao da su Sjedinjene Države „usamljena
supersila kojoj nedostaje istinska moć, svetski lider kojeg niko
ne sledi a malo njih poštuje, nacija koju opasno zahvata globalni
haos koji ne može da kontroliše“. Tu procenu i danas potvrđujem,
konkretno u svetlu američkog vojnog osvajanja Iraka. Stav mi se
temelji na sopstvenom uverenju da je opadanje američke moći
u svetskom-sistemu strukturalno i nije samo rezultat grešaka politike
koju su vodile prethodne američke vlade. Što je učinjeno ne
može se promeniti. Naravno, politika se može voditi inteligentno,
a upravo sada se tako nešto uopšte ne radi.
Strukturalno propadanje ima
dve glavne komponente. Prva je ekonomska a druga političko-kulturna.
Ekonomska komponenta je zaista sasvim jednostavna. Što se tiče
osnovnih potencijala – dostupan kapital, osposobljenost ljudi, istraživački
i razvojni kapacitet – Zapadna Evropa i Japan/Istočna Azija su
na konkurentskom nivou sa SAD. Američka monetarna prednost – koja
počiva na činjenici da se dolar koristi kao rezervna valuta
– nestaje i verovatno će uskoro potpuno nestati. Američka
prednost u vojnoj sferi pretvara se u dugoročnu štetu u ekonomskoj
sferi, pošto odvraća kapital i inovacije od proizvodnih preduzeća.
Kada svetska privreda, iz svoje sada već dugotrajne stagnacije,
počne da oživljava, i zapadnoevropskim i japanskim/istočnoazijskim
preduzećima će najverovatnije ići bolje nego preduzećima
u SAD.
Svoje polagano ekonomsko
propadanje u odnosu na glavne takmace, Sjedinjene Države trideset
godina usporavaju političkim i kulturnim metodama. Sjedinjene
Države su temeljile svoje pravo da tako rade na ostacima legitimnosti
(kao predvodnika slobodnog sveta) i postojanju Sovjetskog Saveza.
Raspad Sovjetskog Saveza ozbiljno podriva takvo stanje i omogućava
anarhiji svetskog-sistema da se razmahne – „etničke“ ratove u
bivšem Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji, građanske ratove u
brojnim afričkim zemljama, dva Zalivska rata, širenje rak-rane
kolumbijskog građanskog rata i ozbiljne ekonomske recesije u
jednom broju zemalja Trećeg sveta.
Pod Ronaldom Reganom, Džordžom
Bušem starijim i Bilom Klintonom, Sjedinjene Države su nastavile
da pregovaraju sa Zapadnom Evropom i Japanom/Istočnom Azijom
da bi ih zadržale manje-više na istoj, našoj, strani u onome što je u
suštini sukob Sever-Jug. Jastrebovi u vreme Džordža Buša sina odbacuju
ovu strategiju i zamenjuju je jednostranim mačizmom. Svugde se
uspravljaju a američka pobeda nad Sadamom uspravljaće ih
još više. To se događa ne uprkos, već upravo zbog činjenice
da je ostali deo sveta toliko užasnut.
Uočite dve stvari u vezi
legitimiteta. Sjedinjene Države su morale iz Saveta bezbednosti
Ujedinjenih nacija u martu da povuku rezoluciju koju su podnele
nadajući se podršci za napad na Irak. Reč je bila o nečemu
što je bilo izuzetno važno za SAD, u šta su uložile sav svoj trud, pa i
ponovljene telefonske pozive Džordža Buša liderima širom sveta.
Po prvi put za pedeset godina Sjedinjene Države nisu uspele da dobiju
jednostavnu većinu od devet glasova u Savetu bezbednosti. Ponižavajuće.
Drugo, uočite kako se koristi
reč „imperijalni“. Do pre dve godine svetska levica je imala isključivo
pravo da govori o imperijalizmu. Odjednom su jastrebovi počeli
da koriste taj termin sa pozitivnom konotacijom. A zatim je Zapadna
Evropa, koja uopšte nije bila levo orijentisana, počela da ga
koristi da izrazi svoju zabrinutost što se Sjedinjene Države ponašaju
kao imperijalna sila. A od pada Sadama Huseina reč se odjednom
pojavljuje u skoro svakoj novoj priči. Imperijalni (imperijalizam)
je termin koji gubi prestižnost, makar jastrebovi mislili da je pametno
da ga upotrebljavaju.
Vojna sila nikada u istoriji
sveta nije bila dovoljna da se sačuva nadmoć. Od suštinske
važnosti je legitimnost, koju priznaje značajan deo sveta, ako
ne baš svi. Američki jastrebovi
su ovakvim ratom ozbiljno podrili legitimnost svoje zemlje i tako nepovratno oslabili Sjedinjene
Države na geopolitičkoj sceni.
by Immanuel Wallerstein
[Sva prava
zadržava Imanuel Valerštajn; distribuira Agence Global. Radi sticanja prava na
objavljivanje, uključujući
i pravo na prevođenje i postavljanje na nekomercijalne sajtove,
kontaktirajte: rights@agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili
1.336.286.6606. Dozvoljeno je skidati tekstove, slati ih drugim osobama
elektronski ili putem e-maila, pod uslovom da esej ostane neizmenjen a
copyright obaveštenje bude objavljeno. Autora možete kontaktirati na: immanuel.wallerstein@yale.edu.
Ovi komentari,
koji se dvaput mesečno objavljuju, imaju nameru da budu osvrt na trenutnu
situaciju u svetu, viđenu iz dugoročnije perspektive, a ne iz
perspektive neposrednih novinskih članaka.]
Email this Commentary to a colleague
______________________________________________
Go to List of Commentaries