http://fbc.binghamton.edu/commentr.htm
Commentary No. 167,
Aug. 15, 2005
``Sjedinjene Države su izgubile rat u Iraku``
Gotovo je. Da bi SAD pobedile Irak bile su neophodne tri stvari: savladati irački otpor; uspostaviti stabilnu vladu u Iraku koja je prijateljski nastrojena prema SAD; zadržati podršku američkog naroda dok se izvrše prva dva cilja. Nijedna od ove tri stvari više ne izgleda ostvariva. Prvo, sama vojska Sjedinjenih Država više ne veruje da može da savlada otpor Iračana. Drugo, šanse da se irački političari dogovore oko ustava su skoro na nuli, i, prema tome, i šanse minimalno stabilne centralne vlade su skoro na nuli. Treće, javnost Sjedinjenih Država se okreće protiv rata zato što ''ne vidi svetlost na kraju tunela''.
Kao posledica toga, Bušov režim je u nemogućoj poziciji. Hteo bi da se povuče na dostojanstven način, noseći sa sobom makar neka obeležja pobede. Ali, ako pokuša da to uradi, suočiće se sa svirepim besom i obmana domaćih ratnih huškača. Ako ne pokuša, suočiće se sa svirepim besom onih koji su za povlačenje. Završiće tako što neće nijednima da udovolji, postepeno će se osramotiti, i ostati zapamćen po poniženju.
Hajde da vidimo šta se dešava. Ovog meseca, general Džordž Kasej (George Casey), glavnokomandujući general Sjedinenih Država u Iraku, kaže da bi sledeće godine bilo moguće smanjiti trupe Sjedinjenih Država u Iraku na 30.000 vojnika, kada se ostvari napredak sposobnosti oružanih sila iračke vlade da kontrolišu situaciju. Skoro odmah je ovaj stav došao pod udar strane opredeljene za rat, i Pentagon je izmenio ovu izjavu kako bi sugerisao da se ovo možda neće dogoditi, s obzirom na to da možda iračke sile još nisu spremne da kontrolišu situaciju, što je sigurno tako. Istovremeno, u vodećim novinama su se pojavile priče o stabilnom i primetnom porastu nivoa vojne opremljenosti pobunjeničkih snaga.
U raspravi oko iračkog ustava, postoje dva velika problema. Prvi je pitanje stupnja do kojeg će ustav institucionalizovati islamski zakon. Varljivo je da će se, dajući tome dovoljno vremena i poverenja, doći do kompromisa koji bi manje ili više zadovoljio obe strane. Ali je drugo pitanje još više nerešivo. Kurdi, koji još uvek žele nezavisnu državu, neće se zadovoljiti sa manjim od federalne strukture, koja bi im omogućila autonomiju, očuvanje njihove milicije, i kontrolu nad Kirkukom, kao njihovom prestonicom, i nad njegovim naftnim izvorima kao njihovim plenom. Šiiti su trenutno podeljeni na one koji sebe smatraju Kurdima i žele federalnu strukturu, i one koji više žele jaku, centralnu vladu, ukoliko oni mogu da kontrolišu nju i njene resurse, i ukoliko bude imala islamsku orijentaciju. I Suni očajno žele da očuvaju sjedinjenu državu, u kojoj bi minimalno dobili svoj deo vlasti, i, naravno, ne žele državu kojom će upravljati šiitske interpretacije Islama.
Sjedinjene Države pokušavaju da ohrabre kompromis, ali je teško
pretpostaviti kako bi on mogao da izgleda. Dakle, dve su mogućnosti
trenutno pred nama.
Ali za Bušov režim, najgora slika od svih je na kućnom frontu. Podrška Bušovom ratu u Iraku je spala na 36 procenata. Brojke su već neko vreme stabilno opadale i trebalo bi da nastave sa opadanjem. Jadni Džordž Buš je sada suočen sa bdenjem Cindy Sheehan. Ona je 48-godišnja majka vojnika koji je ubijen u Iraku pre godinu dana. Razjarena Bušovom izjavom da su vojnici Sjedinjenih Država poginuli za ''plemeniti cilj'', odlučila je da ode do Kraforda, u Teksasu, i traži da vidi predsednika da bi joj objasnio za koji ''plemeniti cilj'' je njen sin umro.
Naravno, Džordž Buš nije imao hrabrosti da se susretne sa njom. Poslao je emisare. Ona je rekla da to nije dovoljno, da želi Buša da vidi lično. Zatim je rekla da će ostati da bdi ispred Bušovog doma sve dok se on ne vidi sa njom, ili dok ona ne bude uhapšena. U početku, štampa ju je ignorisala. Ali sada, majke drugih vojnika u Iraku su došle da joj se pridruže. Ona dobija moralnu podršku od sve više ljudi koji su u početku podržavali rat. I nacionalna štampa ju je pretvorila u glavnu slavnu ličnost; neki je porede sa Rozom Parks (Rosa Parks), crnkinjom čije je odbijanje da se premesti na zadnje sedište autobusa u Montgameriju, u Alabami, pre pola veka, bilo varnica koja je borbu za prava crnaca pretvorila u najpreču stvar.
Buš neće da se susretne sa njom jer zna da ne postoji ništa što bi joj
mogao reći. Sastanak sa njom je unapred poguban po njega. Ali takođe
je pogubno i odbijanje da se susretne sa njom. Zahtevi za povlačenjem iz
Iraka postaju trend. Ne zato što javnost Sjedinjenih Država usvaja stav da su
Sjedinjene države imperijalistička sila u Iraku. Već zato što izgleda
da nema svetlosti na kraju tunela. Ili možda ima svetlosti, svetla koje je
kanadski karikaturista nedavno nacrtao za
by Immanuel Wallerstein
[Sva prava
zadržava Imanuel Valerštajn; distribuira Agence Global. Radi sticanja prava na
objavljivanje, uključujući
i pravo na prevođenje i postavljanje na nekomercijalne sajtove,
kontaktirajte: rights@agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili
1.336.286.6606. Dozvoljeno je skidati tekstove, slati ih drugim osobama
elektronski ili putem e-maila, pod uslovom da esej ostane neizmenjen a
copyright obaveštenje bude objavljeno. Autora možete kontaktirati na: immanuel.wallerstein@yale.edu.
Ovi komentari,
koji se dvaput mesečno objavljuju, imaju nameru da budu osvrt na trenutnu
situaciju u svetu, viđenu iz dugoročnije perspektive, a ne iz
perspektive neposrednih novinskih članaka.]
Email
this Commentary to a colleague
______________________________________________
Go to List of Commentaries